beats by dre cheap

Svako ljeto ima 11 Juli

Od danas je ljeto. Zapravo, od jucer, jer ponoc je prosla. Od vrucine se ne moze spavat. Nesto razmisljam, ne sjecam se vrucine 1995 godine. Tada je bilo samo panike, pa straha, pa nicega, pa opet malo straha, tek toliko da shvatis da si ziv.

I ovo ljeto ce imati taj 11 juli. Datum koji mi nista strasniji nije od jednog aprilskog dana 1993. Ovog 11 jula mezar moga oca i dede dobit ce "komsiju". Kosti amidzinog sina bice pokopane tamo, gdje je samo 11 juli vazan. "Tamo" nema drugih dana osim 11 jula. Svakog se evo dana u posljednjih nekoliko mjeseci spominje Srebrenica, genocid, presude, pravda.... Gadjaju se i nasi i njihovi i oni treci ako ih ima, svim mogucim terminima ne bi li se dotakli barem malo Srebrenice. K'o biva to ce ih uciniti boljim i donijet im nekakve poene. Jadni su oni koji poene skupljaju na Srebrenici. Nestalo je tamo poena, kada je porazena ljudskost 11 jula 1995. Ne moze se sa Srebrenicom postati bolji ako si los, jer nagutala se ona losih i ne moze ih vise svariti.

Ko da je proklet taj komad zemlje tamo. Nama prezivjelim svako ljeto donese parce gorcine i tuge, k'o da nismo dovoljno tugovali. A ostalim gradjanima ove zemlje bude povod za kojekakve diskusije o tome sta bi bilo da je bilo i kad bi bilo... k'o da ostali gradjani ove zemlje nemaju pametnijih stvari. Prokleto je to parce zemlje, al' haman cemo bas na tom parcetu morati graditi nesto novo. Ne znam sta. Jer sve smo do sad pokusali, nista nije valjalo. To parce zemlje ce nam morat donijet i nesto lijepo, kad tad. Do tad nek Srebrenica lebdi u sadasnjosti na krilima proslosti.

Opet se valja u kabur spustit, pa kosti rodjakove na dno stavit.Sve  kako valja i dolikuje. Opet u sebi mrznju moram nadvladati, da sutra djecu mogu uciti kako valja, kako je mene moj rahmetli otac ucio. Opet se moram sa rodjacima u oci gledati i sutit. E ta mi je sutnja najgora. Mi u Srebrenici 11 jula evo unazad nekoliko godina sutimo i gledamo se, a neki tamo svih ostalih dana laju o Srebrenici. Stid nek ih bude nase sutnje!!!

Elvir se zvao. Imao je 20 godina. Pusku nikada nije nosio. To je cinio njegov otac umjesto njega. Prije 24 godine dosao je u moju avliju i rekao mojim roditeljima da bi bilo lijepo da se ja zovem Elvis, jer Elvir i Elvis je slicno. Njegovo ime, njegovo srce, njegove zelje su  u meni... Tesko jest, al' durat se mora, durali bi i oni za mene....

Gradska Raja
http://idealnolosi.blogger.ba
11/07/2007 01:47